White Lies u Boogaloou: Mrak koji pjeva, refreni koji nose klub

U četvrtak, 12. veljače 2026., londonski trio White Lies vratio se u Boogaloo i složio set koji je pametno balansirao novi album i stare himne

Prvo što se osjetilo bila je ona poznata White Lies atmosfera: hladna, filmska, ali dovoljno široka da uđe pod kožu i onima koji nisu došli s namjerom brojati taktove. Boogaloo je bio krcat, a publika je djelovala kao da je došla po dvije stvari: dokaz da bend još uvijek ima onu veliku klupsku moć i potvrdu da novo razdoblje nije samo “još jedan krug turneje”.

Set je otvoren s “All the Best”, kao signal da će se voziti po provjerenoj dinamici: prvo udica, pa gradnja napetosti. Redali su se komadi koji imaju onu njihovu sposobnost da zvuče istovremeno intimno i monumentalno - “Farewell to the Fairground” i “There Goes Our Love Again” podsjetili su koliko bend dobro barata refrenom koji publiku pretvara u zbor, dok je “Tokyo” unio svjetlucavi bijeg iz svakodnevice.

Dečki su pred kraj pojačali tempo i ambiciju: “Big TV” je bio onaj trenutak kad klub postane veći nego što jest, a “To Lose My Life” i “Bigger Than Us” odradili su završnu eskalaciju glavnog seta - čvrsto, bez razvlačenja, s osjećajem da bend zna točno gdje želi ostaviti publiku prije bisa. 

U bisu su odabrali tri poteza koja pogađaju i “novu priču” i staru emociju: “Night Light”, pa “Death” kao vječni vrhunac, i “In the Middle” za zatvaranje večeri u tonu koji ostavlja lagani nemir - onaj dobar, zbog kojeg se još na putu doma vraćaš na refren u glavi.

I ne treba zaboraviti da je večer imala i uvod: kao predgrupa navedeni su Like Elephants, što je publici dalo dodatni razlog da uđe ranije i uhvati cijeli luk događaja, od zagrijavanja do finalne katarze. 

U konačnici, White Lies su u Zagrebu isporučili ono što im je najveća vrlina: tamu koja nije teška, melodiju koja ne glumi dubinu i nastup koji zvuči kao da je krojen za klub - čak i kad u pjesmama ima “arena” širine.