Veliki presjek bogatog koncertnog travnja 2019. u Zagrebu

Proteklih nekoliko tjedana bilo je obilježeno nizom odličnih koncerata, a mi smo posjetili one najzanimljivije koji su rangirali od metala i industriala pa do ambijentalnog folka i post rocka

Iako je veljača bila koncertno i više no solidno popunjena (posebice zbog niza različitih indie gostovanja) takav niz se nije nastavio i kroz ožujak. Srećom, travanj je obilovao značajno većim brojem događaja pa su i najizbirljiviji gotovo svaki tjedan mogli doći na svoje.

Nakon velike jesensko-zimske turneje, jedan od trenutačno najpotentnijih modernih metal bendova - velški Bullet For My Valentine, odlučio je napraviti još jedan promotivni run za aktualni album „Gravity“ i posjetiti zemlje koje svojom platežnom moći nisu baš potentne kao što je to primjerice bio slučaj krajem prošle godine. Tada se nastup gledao u Beču ispred nekoliko tisuća ljudi, a produkcija i sami spektakl ostavili su autora ovog vrlog teksta željnim repeta baš poput nekog malog djeteta u školskoj kuhinji.

Tako su ovo proljeće na red došle zemlje poput Slovenije, Srbije, Grčke, Rumunjske, Bugarske, i pogađate - Hrvatske. Očekivano, niža cijena karte i niži ekonomski standard uvjetovali su atraktivnost nastupa koji su redom bili intimniji, ali bez onog „wow“ produkcijskog efekta kao što je to slučaj bio u bečkom Gasometru. S druge strane beskompromisna svirka, profesionalnost i usviranost nešto su s čim se ovaj bend može pohvaliti u svakom trenutku i nastup u domaćem klubu Boogaloo definitvino je bio bang for the buck.

Bez obzira što se radi o bendu modernog zvuka i neupitne popularnost, domaća publika nikako da shvati opće postulate glazbene industrije - barem sudeći po komentarima na društvenim mrežama nakon koncerta. Umjesto zahvalnosti da napokon imamo sreće gledati bend koji ne dolazi u Hrvatsku s deset godina zakašnjenja, značajan broj „fanova“ je nastup obasuo drvljem i kamenjem, pritom koristeći tradicionalno probrani vokabular (primarno na konto trajanja svirke, tobožnjoj nekomunikativnosti benda, itd.). Bilo kako bilo, dok nekima neće postati jasnije da većina glazbenika svirke odrađuje za kruh naš svagdašnji, dotle neće shvatiti da cijena koštanja domaće ulaznice u visini od dva-tri bečka kebaba garantira točno onoliko koliko je to svakom profesionalnom sastavu ekonomski oportuno. Za sve ostalo tu je Beč i ostatak zapadne Europe.

Jednom davno pokojni Davide Bowie izjavio je da, usprkos zajedničkoj turneji s Nine Inch Nailsom, njegov rad nije toliko pod utjecajem djelovanja Trenta Reznora već stanovitog švicarskog sastava imena The Young Gods, jednih od pionira industrial (rock) glazbe. Svoj start su imali u drugoj polovici osamdesetih (uz nekoliko godina prednosti ispred spomenutog NIN-a) pa ih se u tom smislu njihov odnos možda čak može promatrati i kroz neku light varijantu odnosa Rammstein vs. Laibach.

Švicarci su u ovom stoljeću Zagreb posjetili tri puta - 2005., 2007. i 2011. da bi upravo 2019. došao red na njihov četvrti nastup i to u sklopu turneje koja sa zadaću ima promovirati prvi kompletni album nakon devet godina pauze - „Data Mirage Tangram“. Bez obzira što njihov utjecaj jest dalekosežan, milijunske naklade i afere (izostanak predoziranja heroinom očito je ključan sastojak slave kao što je to slučaj primjerice s Trentom) ovaj bend ne prate pa njihove turneje uglavnom podrazumijevaju svirku u manjim klubovima što definitivno nije razmjerno kvaliteti autorskih radova.

Iako nikada nisu dosegli zvjezdani status poput Nine Inch Nailsa, o svemu možda dovoljno govori činjenica da ih je potpisnik ovih redaka odlučio gledati i u zagrebačkoj Močvari te isto tako dan kasnije u poznatoj ljubljanskoj Kino Šiški. Da isti taj autor ovog teksta pati na velebne produkcije i sjaj showbiza općenito nije nikakva tajna no mračan i hladan underground nastup ovih mahera definitivno je ostavio sjajan završni dojam (uz savršen omjer izvedenih novih i starih stvari). Minimalistički pristup, ali efektivan scenski nastup uz prateće projekcije i kreativan light show daje ovom ambijentalnom nastupu ocjenu 9/10.

Još sam tamo 2006. godine prilikom prvog posjeta norveškom Inferno festivalu ostao blago iznenađen kad sam na poleđini neke random glazbene kompilacije vidio natpis „Podržano od strane norveškog Ministarstva trgovine“. Dakle, ne kulture, glazbe ili bilo čega drugog, već - trgovine. Navedeno ukratko, ali poprilično jasno oslikava prosječan mindset ove sjevernoeuropske zemlje koja je u tipično skandinavskom stilu (prisjetimo se činjenice da iza većine američkih pop zvijezdi stoje švedski producenti) tradicionalna meka za glazbu i kulturu općenito.

Black metal kao najvažniji norveški kulturološki izvozni proizvod (analogija s engleskim jezikom i pop kulturom je posve legitimna) tako u glazbenom smislu nemam apsolutno nikakve veze s poznatom Wardrunom, osim po već spomenutom u prvom odlomku - proaktivnom pristupu u promociji vlastite (skandinavske) kulture. U tom smislu Wardruna već neko vrijeme suvereno kroči zapadnjačkom showbiz industrijom baš kao i ključna figura benda Einar Selvik. Njegov rad na zapadaju postaje sve zamjećeniji, pri čemu je upravo komponiranje glazbe za poznati serijal „Vikinzi“ kruna njegovog dosadašnjeg rada

Nastup u Lisinskom nipošto nije usporediv sa sličnim nastupim za metalce umivenih lica (čitaj Apocalyptica), mada bi se u tom pogledu o kulturi publike definitivno dalo raspravljati. Kako god, Wardruna je upečatljivim nastupom pošteno razdrmala dvoranu i stvorila velebnu atmosferu koja je zaista zazivala duh nekih starih prošlih vremena. Koliko god to možda klišeizirano i patetično zvučalo ovako napisano (tim više što se i komentari ostalih gledatelja referiraju na sličnu atmosferu) bend je scenskim nastupom, instrumentalnom pratnjom, a ponajprije SJAJNOM vokalnom izvedbom uistinu pogodio ravno u žicu. Poprilično sam siguran da bi sličnih dojmova ostali i tipični posjetitelji Lisinskog da su imali prilike pogledati ovaj nedjeljni koncert. Ne bih se čudio njihovom ponovnom dolasku u Zagreb, posebice zbog činjenice da se koncert rasprodao u svega nekoliko dana.

Da Japan kao ultimativni rasadnik neobičnih i "pomaknutih" umjetnika suvereno stoji na samom vrhu svima je već odavno jasno. Srećom, i Zagreb je imao tu čast da ugosti upravo takav kalibar glazbenika (i to opet zahvaljujući marljivoj ekipi iz agencije LAA koja je dovela i Wardrunu u Lisinski). Cijela plejada najrazličitijih japanskih bendova neovisno o glazbenom izričaju gotovo uvijek ima tendenciju iskakati iz žanrovskih okvira pa unikatnost gostiju s Dalekog istoka teško da možete omašiti.

Potpisnik ovih redaka imao je priliku već dva puta posjetiti Japan (klik ovdje i ovdje) pa shodno tome razumijevanje mentaliteta i modus operandija članova benda dobiva jedan drugi smisao kad barem okvirno upoznate japansku kulturu. Bez ikakve vokalne podrške, izrazito dinamični i nepredvidivi nastup koji se kreće od jednog ekstrema do drugog zapravo savršeno oslikava ono što je Japancima očito ukodirano u genetski kod. I iz tog razloga Mono zapravo niti ne možete uspoređivati s drugim izvođačima iz post rock, avantgardnog ili bilo kakvog drugog miljea.

Ako ste skloni depresiji ova glazba vjerojatno i nije ponajbolji izbor za vas. S druge strane upravo jedna melankonična nota daje japanskim majstorima štih kakav mnogi pokušavaju ukomponirati u svoje stvaralaštvo, ali najčešće završavaju neuspjelim kopiranjem uspješnijih od sebe - i to prvenstveno kopiranjem onih koji su, kako bi narod kolokvijalno rekao, dovoljno "zabrijali". Ovi Japanci su eklatantan primjer onih koji trendove niti ne slijede niti ih postavljaju - već putuju svojim nekim stazama koje većina tek valja utabati. Ako niste imali prilike prisustvovati ovom ritualu (pri čemu valja spomenuti i odlične predgrupe Jo Quail i Arabrot), svakako vam može biti žao jer ovakvi koncertni underground dragulji teško da mogu biti nadmašeni.