Morcheeba u Tvornici: Topli groove za zagrebačku publiku

Tvornica kulture je u četvrtak, 23. listopada, opet postala dnevni boravak za sve koji vole topli trip-hop i soul koji se polako razlijeva preko publike

Morcheeba je stigla u Zagreb u sklopu europske dionice Escape the Chaos Tour, a već prvi taktovi “Trigger Hippie” i “Friction” dali su do znanja da će večer biti više od nostalgičnog prisjećanja – živ, precizan presjek tridesetak godina karijere. Skye Edwards je zvuk ispunila onim prepoznatljivim, baršunastim vokalom koji na koncertu djeluje još intimnije nego na snimkama, dok je Ross Godfrey gitarom filigranski šivao prijelaze između chillouta, funka i psihodeličnih detalja.

Središnji dio koncerta bio je elegantno tempiran: “The Sea” je izazvala prvi veliki zajednički uzdah dvorane, “Otherwise” je podigla ritam, a “Part of the Process” – bezvremenski sing-along – pretvorila je Tvornicu u zbor. Bend je u tom luku vješto miksao organski groove s elektronskim podlogama, ostavljajući dovoljno prostora da bas i bubanj dišu, umjesto da preglasno “zidaju” dinamiku. Ugođaj je pojačala i rasvjeta: topli plavi i jantarni tonovi pojačavali su kontrast između hipnotičnih dionica i refrena koji se eksplozivno otvore pa opet smire.

Novi(ji) materijal jednako je dobro sjeo: “Blood Like Lemonade” zazvučala je mračno-filmski, s napetim grooveom koji vas vuče naprijed, dok je “Never Undo” pokazala onaj pop-instinkt benda – melodija koja se lijepi, ali ostaje profinjena. Kad je krenula “Rome Wasn’t Built in a Day”, Tvornica je već bila na nogama; to je onaj trenutak kad shvatiš koliko je Morcheeba dio kolektivne memorije – pjesme su ljudima soundtrack putovanja, radnih noći i lijenih nedjelja.

Produkcijski, nastup je bio upravo onakav kakav Morcheeba traži: topao i čitljiv miks u kojem vokal nikad ne probija neugodno, a gitara i klavijature ostaju kristalno jasne. Ritam-sekcija je držala puls bez forsiranja – dovoljno čvrsto za ples, dovoljno mekano da ne potopi melodiju. U nekoliko trenutaka bend je svjesno usporio – sitni “dub” začini, pa groove krene ispočetka – što je dodatno naglasilo kontraste i držalo pažnju bez ijednog praznog hoda.

Za kraj su ostavili bis u kojem je “Bleeding Out” sabrala cijelu večer: melankoliju, nadu i onu specifičnu lakoću zbog koje Morcheeba i nakon tri desetljeća zvuče suvremeno. Nije to bio spektakl efekata niti natjecanje u decibelima, nego majstorska lekcija iz skladanja atmosfere – kako se iz pjesme u pjesmu gradi intimni, zajednički trenutak. Zagreb je uzvratio zahvalno: osmijesima, pjevanjem i onim rijetkim osjećajem da si svjedočio nečemu istinski toplom i ljudskom.