Mirna Medaković Stepinac o majčinstvu i ulozi roditelja

Ispričala je koliko joj je vremena trebalo da se ta vijest slegne, kako je izgledala trudnoća, kako je prošao porod, kakve misli su joj se rojile u glavi nakon poroda i kakav je bio period neposredno nakon

Mirna Medaković Stepinac, nova je gošća podcasta “Mame kod Lane”, voditeljice Lane Gojak Bajt. Mirna je majka djevojčica Kaje i Zore, a sa gledateljima podcasta, između ostalog, podijelila je i kako se osjećala kad je saznala da je trudna s blizankama. Brinulo ju je kako će se financijski nositi s dvostrukim potrebama djece.

Lana i Mirna razgovor su započele od samog početka: od trenutka kada je Mirna na pregledu saznala da ne čeka jednu, nego dvije bebe. Ispričala je koliko joj je vremena trebalo da se ta vijest slegne, kako je izgledala trudnoća, kako je prošao porod, kakve misli su joj se rojile u glavi nakon poroda i kakav je bio period neposredno nakon. Nisu zaobišle ni one intimne teme majčinstva: postporođajnu depresiju, izazove s dojenjem i povratak na posao dok bebe još uvijek trebaju svu tvoju pažnju.

Mirna je otvoreno podijelila i kako su izgledali njihovi prvi dani u vrtiću, a danas u školi, te kakvi su ona i Hrvoje roditelji: u kojim situacijama su popustljiviji, a gdje drže postavljene granice. Upravo najobičnija svakodnevica često pokazuje koliko roditeljstvo može biti zahtjevno.

Mirna je podijelila iskustvo o tome kako je bilo nositi blizanke: od uredne trudnoće, preko redovitih kontrola svaka tri tjedna, do brige kad se razlika između bebica približila granici koju su liječnici smatrali opasnom. „To je onaj trenutak kada bi napravio sve, a zapravo ne možeš napraviti ništa, kada si potpuno bespomoćan i jedino što možeš je nadati se da će sve biti ok.“ – istaknula je Mirna.


Mirna je u iskrenom razgovoru otkrila i kako su ona i suprug Hrvoje mjesecima nosili svoje blizanke u nosiljkama, ljuljuškali ih i činili sve samo da ne zaplaču. Jer nakon što je jedna od djevojčica sa samo četiri mjeseca morala na operaciju bruha, šavovi nisu smjeli popustiti. A plač je bio rizik. „Do jučer su bebe stalno plakale, a onda odjednom, praktički preko noći, ne smiju više zaplakati. I tako cijelih godinu dana, Kaja i Zora nisu pošteno pustile suzu jer smo mi dali sve od sebe da ih umirimo prije nego se to dogodi.“

I Mirna i suprug Hrvoje prolazili su kroz svojevrsnu traumu. Mirna je priznaje da bi joj, kada bi čula tuđe dijete kako plače, odmah poteklo mlijeko, a tijelo reagiralo kao da je njezina beba u pitanju. To je majčinstvo: kada za svoju djecu uspješno radiš i ono što ti se čini nemogućim. A kada pogledaš unazad, pitaš se: “Kako sam to uopće uspjela?”

U razgovoru Mirna je podijelila i ispričala koliko su njezine blizanke, Kaja i Zora, karakterno drugačije od nje. One su tvrdoglavije, upornije i izravnije. Upravo zato je morala naučiti prilagoditi se njima i graditi odnos sa svakom posebno, razumjeti njihove različitosti i ne pokušavati ih mijenjati prema sebi.

Majčinstvo nas često stavlja pred taj izazov: koliko puta moramo potisnuti dio sebe, ne zato da bismo nestale, već da bismo izbjegle stalne sukobe i pronašle način da živimo u skladu sa svojom djecom. Ali tu se javlja i onaj najteži izazov: balans. Jer nije lako pronaći mjeru između odgajanja i popuštanja njihovom karakteru. Ako smo prepopustljivi, riskiramo da djeca rastu bez postavljenih granica, a ako smo prekruti, gušimo njihovu osobnost. Zato se njihov karakter ponekad mora usmjeriti i “ukalupiti” – ne da bismo ga slomili, nego da bismo ih naučili vrijednostima i postavili temelje odgoja.

I upravo u tom balansu skriva se prava snaga roditeljstva. Djeca nas uče da majčinstvo nije jedno univerzalno pravilo, nego stalno usklađivanje i rast. Uče nas da istovremeno možemo biti i dosljedne i fleksibilne, da ljubav ponekad znači popustiti, a ponekad stajati čvrsto i ne popuštati. Mirna Medaković Stepinac iskreno je podijelila s nama kako ona vidi svoju ulogu mame: voli da postoje pravila i okviri, voli red i jasnoću. Zna kada će napraviti iznimku, ali i tada se zna da je to iznimka, a ne novo pravilo. Kaže i da se ponekad uspoređuje s današnjim roditeljima i shvaća da možda djeluje “strože”. Ali zapravo se radi o dosljednosti, o tome da djeca znaju na čemu su, da postoje dogovor i posljedica. Unutar tih okvira, naravno, uvijek ima mjesta za igru i pomake.