
Foto: Siniša Bajt
Prisjetila se trenutka kada je zatekla sina koji se samoozljeđivao. Umjesto da ga zaustavlja ili korigira, samo mu je pomogla oprati ruke i pitala ga tiho je li mu to što je napravio išta pomoglo. Ispričala je koliko je lako skliznuti u kontrolu i koliko je teško ostati u suosjećanju, ali i zašto vjeruje da je upravo to ono što djeca najviše trebaju.
Dotaknula se i razdoblja nakon razvoda. Iako je bilo emocionalno iscrpljujuće, odlučila je napraviti ono što je smatrala ispravnim. Pozvala je bivšeg supruga na večeru s djecom. Ne jednom, nego sedamnaest puta, sve dok nije pristao.
„Mrzila sam ga. Ali nisam željela da moja djeca ikada moraju birati između roditelja.“
Kristina govori i o majčinskoj krivnji. Ne samo onoj velikoj, zbog teških odluka i nesigurnosti, već i onoj tihoj, svakodnevnoj, koju majke često nose i kada znaju da su dale sve od sebe. „Useli se u ženu čim rodi. A onda ostane kao stanar koji odbija platiti stanarinu i ne želi se iseliti.“
Kroz cijelu epizodu osjete se i umor i sumnje i pokušaji da se popravi ono što se činilo izgubljenim. Ne zato što Kristina želi ostaviti dojam, već zato što joj je važno da stvari ne ostanu prešutno prekinute. Ne drži lekcije, ne daje savjete. Samo iskreno priča ono što je sama prošla.
Ova epizoda podsjetnik je da roditelj ne mora imati sve odgovore. Da ponekad nije potrebno ništa više od prisutnosti. Ponekad je pitanje više od odgovora.
Koje je još osobne uvide, dileme i odluke Kristina podijelila, otkrijte u najnovijoj epizodi podcasta Mame kod Lane
Povezano