Nickelback se vratio u Europu, bili smo na spektaklu u Beču

Rijetko koji sastav posjeduje takvu razinu precizne izvedbe i uvježbanosti pa je stoga i ovaj put živa verzija pjesama zvučala gotovo bolje nego na nosačima zvuka

Rijetko koji glazbeni sastav izaziva tako ekstremne dvojake osjećaje kod publike - kanadski Nickelback za jedne predstavlja sve ono najgore, dok za druge predstavlja suštu suprotnost. Ipak, na stotine internetskih memova i sličnih nebuloza kreiranih na račun ovih Kanađana samo su dio glazbenog showbiz folklora, jer spomenuti kultni rock/metal sastav nikad nije uživao veću popularnost nego što je to slučaj danas.

Bilo da se radi o sjevernoameričkim stadionima ili europskim arenama, sveopća popularnost ovih glazbenih majstora uglavnom je pravocrtno rasla (ponekad i eksponencijalno!), i to od sredine devedesetih pa sve do današnjih dana.

Nakon što sam ih već imao priliku gledati u istoj bečkoj dvorani kao i danas (2013. povodom promocije tada aktualnog albuma „The Best of“), ali i 2018. u Tokiju dok se na playlistama vrtilo predzadnje izdanje „Feed the Machine“, prošlo je ponovno pet godina. Kocka je još jednom pala na austrijsku prijestolnicu, gdje je ovaj put u igri bio uradak „Get Rollin'“, izdanje ništa slabije od onih u prošlim vremenima. Tekuća europska turneja je zapravo logični nastavak iznimno gustog rasporeda od prošlog ljeta, kada su koncertima bili pokriveni Kanada i SAD uzduž i poprijeko.

Osim vizualnog spektakla, posebno ugodno bilo je slušati performans i paralelno analizirati tehničku egzekuciju istog. Rijetko koji sastav posjeduje takvu razinu precizne izvedbe i uvježbanosti pa je stoga i ovaj put živa verzija pjesama zvučala gotovo bolje nego na nosačima zvuka. O efektima naravno ne treba trošiti previše riječi, budući da standardi prisutni na ovakvim spektaklima garantiraju samo najkvalitetnije i najbolje u ovom poslu.

Prigovori su upućeni prvenstveno u dva smjera: prvo, činjenica da Nickelback nije tako čest gost na europskom kontinentu kao što je to slučaj u Sjevernoj Americi, zbog čega se na njihove turneje u Europi mora čekati i po nekoliko godina. Drugo, s obzirom na spektakularnost događaja, čak ni tri sata svirke vjerojatno ne bi zadovoljila apetite žešćih fanova - stoga je njihov nastup od nepuna dva sata prošao iznimno brzo, odnosno prebrzo.