Gledali smo (i fotkali) The Kills, bio je to pravi spektakl u Tvornici

U 75 minuta surovog blues-rocka The Kills su spojili intenzitet klupskog nastupa s minimalističkim pečatom turneje “God Games”, pretvorivši zagrebačku ljetnu sparinu u pulsirajuću euforiju

Tvornica kulture ovaj vikend je gorjela od sparine i uzbuđenja; usred toplinskog vala, dvorana se napunila sat vremena prije nastupa, a električni žamor podsjetio je na londonski Troxy – samo intimniji.

Čim su se svjetla prigušila, ritam-mašina zavrtjela je uvod u „Kissy Kissy“, a tandem je bez pozdrava uletio u set, oslanjajući se na onu minimalističku scenografiju (strobovi + srebrni zastor) koju vuku kroz cijelu europsku dionicu turneje „God Games“.

Početni rafal „Kissy Kissy“–„U.R.A. Fever“ pokazao je zašto se Mosshart i Hince doimaju kao bend s barem pet članova: njezini nagli skokovi s mikrofona na rub pozornice bili su sinhronizirani s njegovim blatom premazanim slide-riffovima, zbog čega je publika praktički urlala refrene umjesto da ih samo pjeva. Čak i oni u zadnjim redovima plesali su kao da su stisnuti uz barikadu − prizor koji se, prema izvještajima s dosadašnjih datuma, ponavlja na svakom europskom datumu pa tako i u Zagrebu.

Središnji dio koncerta rezerviran je za tamnije, ali gipke teksture „God Gamesa“: „Love and Tenderness“, „103“ i „New York“ proširile su klupski blues u maglovitu katarzu, a Mosshart je između pjesama prelazila na klavijature stvarajući droneovski huk koji se lijepio za zidove prostorije. Kontrast s naslijeđem poput „Baby Says“ ili „Black Balloon“ naglasio je evoluciju benda bez žrtvovanja sirovosti koja ih je lansirala prije dva desetljeća.

Završnica je bila čisti rock-and-roll sprint: „Doing It to Death“ pretvorila je parter u kolektivni pogo, „Future Starts Slow“ digla je sve ruke u zrak, a bis donosi suludo pojačanu „Sour Cherry“ – jedini trenutak kada se i balkon pretvorio u hor. Ritmički minimalizam bubanj-mašine pritom je zvučao robusnije nego na festivalu Pohoda dva dana ranije, što govori koliko Tvornica potiče kompaktniji i glasniji odgovor publike.

Nakon svega 75 minuta, reflektori su se ugasili, ali nitko nije djelovao zakinut: The Kills su dokazali da im je za „punokrvni spektakl“ dovoljna tek hrpa programiranih beatova, gitara i neraskidiva kemija. Usporedimo li zagrebačku večer s londonskim i belgijskim datumima, setlista ostaje gotovo identična, no intenzitet malog kluba čini da svaki krik vokala i svaki trzaj žice zvuči prijeteće blizu – podsjetnik da su Mosshart i Hince, i u trećem desetljeću karijere, i dalje jedinstvena sila rock-scene.