Dva lica iste buke: Queens of the Stone Age na Šalati

Kako je Josh Homme sa svojom družinom u dva dana prodrmao Zagreb – prvo rafalom klasika, potom setom za fanove koji broje duboke rezove

Prvo što je postalo jasno čim su se svjetla 22. srpnja spustila nad Šalatom jest da QOTSA u Zagreb nisu došli “odraditi gažu”, nego dvodnevni ritual. Dva koncerta u nizu na istom mjestu nisu česta za bend ove veličine, a odluka da se vrate i večer kasnije dala je publici osjećaj da sudjeluje u maloj rezidenciji – prilici da se iste pjesme čuju drugačije ili da se čuju one koje rijetko ispuzaju iz setliste.

Prva večer otvorena je žestoko, gotovo školski: “Regular John” kao poziv na oružje, “No One Knows” već u ranoj fazi seta, pa “Smooth Sailing” i “My God Is the Sun” za srednji tempo koji trese kukove jednako koliko i vratne kralješke. “Emotion Sickness” je donijela miris aktualnog materijala, dok je “If I Had a Tail” i “I Sat by the Ocean” podsjetila koliko bend fluidno šeta kroz vlastitu diskografiju bez gubitka fokusa. Sve je zvučalo komprimirano, precizno i napeto – kao da bend testira granice PA sustava i vlastitog pulsa.

Druga večer krenula je drugim ključem: “Little Sister” umjesto “Regular Johna”, “In My Head” i “Negative Space” gurale su u prvi plan pjesme koje nisu obavezni koncertni inventar, a “Into the Hollow” i “Time & Place” pokazale su mračniju, introspektivniju stranu benda. Nije to bio samo “drugi dan istog showa”, nego gotovo druga dramaturgija – više prostora za dinamiku, manje predvidljivosti i nekoliko iznenađenja koja su fanovi revno bilježili u svoje setlist aplikacije.
Zagrebačku dvonoćnu priču otvorili su lokalni So Good, točno u 20:00, uredno zagrijavši publiku prije nego što je QOTSA u 20:55 preuzela stage. Ta pedantna točnost rasporeda, rijetka u rock’n’rollu, govorila je koliko je logistika turneje ispeglana i koliko je bend fokusiran na maksimalan intenzitet unutar planiranog vremenskog okvira.

Zvuk je obje večeri bio iznenađujuće čist za otvoreni prostor Šalate, s gustim, ali prozračnim miksom u kojem su gitare grizle, a ritam sekcija lupala iznutra, bez mulja. Ono što kritičarski konsenzus godinama ponavlja – da su QOTSA u top 10% live izvođača i da njihovi koncerti nose reputaciju “filmskog” intenziteta – potvrđeno je i ovdje: od discipline na pozornici do nenametljivog, ali promišljenog svjetlosnog dizajna.

Na kraju, dvostruki zagrebački susret bio je kao dvostruka doza istog lijeka s različitim nuspojavama: prvi dan donio je adrenalinski udar klasika, drugi dublje rezove za one koji vole kopati. Publika je dobila osjećaj ekskluzivnosti, a bend dokazao da u 2025. još uvijek ima dovoljno benzina da svaka večer zvuči kao premijerna.